Little Things Of My Life

Katarina-sinomin za prijateljstvo

ovoje pjesma koju sam jućer našla među svojim papirima napisana za rođendan mojoj Kati ali nažalost nikad je nije dobila jer mi je pamćenje kratko

Katarina

Prošlost gledam očima punim tuge,
sjećajući se kad smo pijane od života iz škole išli jedna pokraj druge.
Krug se krugom okreće,
već je prošlo, o moj Bože 8 godina naše sreće,
kako ovo vrijeme brzo teće.

Budućnost gledam oćima punim sreće,
jer znam da prijateljstvo vremenu odolti neće,
jer od ovog nema ljepote veće.

Ovdije nema vjerovanja ni nade
sve same činjenice iz prošlosti se vade,
jer sami pogled na tvoje tamne oći
i znam da smo spašeni i sve da ćemo moći zajedno proći.

Prijateljico moja , misao na tebe snage mi daje
jer znam da netko na trenutak pomisli na mene
kao ja u ovom ćasu mislim na tebe.

Ž.Š. 1. 7. 06

Snovi istine

nesto sam otkrila sto sam se nadala da nikad neću moja najbolja prijateljica koju znam već 8 godina u postu je napisala kako više nije bliska samnom i kako vjerojatno više neće ni biti a još kao sol na ranu procitala sam i komentare na taj post koji me ajmo reći ne brane ........ali može se reći da sam duboko u sedi znala u čem je problem....zadnjh tjedan dana svaku noć sanjam da mi ispadaju zubi a ja ih panićno pokušavam vratiti....još prije mi je jedna prijateljica rekla da to znaći da će mi obitelj i prijatelji "popadati" nisam joj previše u to vjerovala tj. vjerovala sam da to neće biti istina ali sad nakon ponovne runde ovih snova i ovog okrića mogu reći da sam znala.... roditelji mi se ponovno rastaju, od sestre sam se udaljila, pas mi odlazi, od razreda sam se doslovno odsjekla kao i od one druge prijateljice ali nisam mislila da će se to prokletstvo odbiti i natebe Kato, a zar ti nisam zadnji put rekla da ću ostati sama, zar nisam? u snovima zube nisam mogla vratiti, popadat će kao i sad ti a ja ću ostat sama kao i uvijek.
Ne krivim te imaš se pravo tako osjećati samo mi je žao i neželim da sad kao ideš popravljti situaciju ili se isprićavati ili što ja sad znam jer su to tvoji osjećaji koje moraš poštovati i ja ću ih poštovati ali bi inaće rađe željela da mi to kažeš u lice a ne da saznam preko posta i da se drugi zabavljaju čitajući o tome jer bi se ta stvar trebala ticati samo nas
vjerajatno nećete još dubo od mene dobiti post jer iskreno mrzim sva elektronička sranja osim TV-a a pogotovo mobitele i kompjutore
do sljedećeg javljanja ZBOGOM

O, NE GOTOVO JE!!!!!!!!!!

Evo mene iz Praga i mogu vam reći da je to jedan od najljepših gradova europe, svi tamo doslovno žive od turizma. Oni koju vole umjetnost mogu vam reći da da Galerija za modernu umjetnost je OGROMNA mislim u njoj se sve nalazi orginali Rebranta ,Pikassa, Muche, Moneta.... a tek sami grad je...neopisiv pogotovo noću.. zaljubiš se u njega u potpunosti. A sad malo za one kojima umjetnost i nije draga: pivo je jeftino ali blago dok becherovka te ubije, ljudi su svi turisti koji ti se svako malo upucavaju a dućani su relativno jeftini. Ja bi još .. ne bi u školu!!!!! (p. s. izbjegavajte češka nacionalna jela....slatka su ko sam vrag)

Armagedon

Počelo je...
Godina je tako davna i tako strahovito bliza sadašnjosti....
Vidim je da plače, ali nemogu ništa . Mogu je samo bespomočno gledati. Nema riječi utjehe, nema ohrabrujučeg zagrljaja, samo bol. Bol koja para dušu. Ona nam nemože pomoći, nema spasa... ostao joj je samo posljednji plač.
Nema ničega, čak nema ni moje utjehe. Plač joj trese izmučeno tijelo, a njezini grozni jecaji odzvanjaju u daljini, u ovoj pustoši. Nema ničega više...nada je umrla, moja nada .... Mogu samo gledati kraj...njezin, svoj, vaš... Ubija la sam je polako isto kao što ste je i vi ubijali....zato sada nemogu da je tješim, jer i ja sam joj krvnik bila. Ja kao i mnogi prije mene, kao mnogi uz mene...Kamenovala sam je , gazila je, zabijala joj noževe u leđa, pljuvala je...ali njezin je plač olakšanja zadnji. Ona umire polako usput nas istrebljujući....ili....možda...mi sebe istrebljujemo? Ubija mo se još od pamtivjeka.... oh....ja se ubijam, kao i vi sami sebe, polako..... njoj je samo dosta. Nemože nas više gledati kako razaramo sve što stvorimo, kako sami sebi kopamo prijevremene grobove. Da, tako mora da je...sad mogu, sad moram plakati s njom... za nas za nju. Ona je naša majka koja mora gledati kako joj djeca umiru jedan po jedan. Odlučila nas je naučiti pameti.... naplatila je naše dugove....
Zatrovali smo svoju zemlju ,nemože je više očisti, zagadili smo zrak i sad ga moramo disati....
«Oh, tako mi je žao..... Majko, nismo htijeli. Sprijeći naše međusobno uništavanje.....molim te.....zbilja nismo htijeli....» rekla sam sva u plaču, odjednom me strah preplavi
Nije stala plakati, samo me pogledala svojim nebeskim oćima koja su potvrdila moju spoznaju. Ona plaće za nas... ipak ona nam je Majka a mi smo samo nezahvalna djeca koja uvijek upadaju u nevolje a ona nas spašava, ali majka nemože uvijek spašavati svoju dijecu... baš kao i sada... ....ovo je kraj... oči joj vrište tom spoznajom ....kraj....
Ona plače, plačem ja, ali da li i vi plačete? Jer nema nade...samo bol stvarnosti... Mi umiremo, tako kažu oći Majke Zemlje...mi nestajemo.. polako.... zaslužujemo to, mi smo krivi , nitko drugi nego mi...
«Žao mi je...zbilja mi je žao.... hvala na šansi...»
Govorim joj dok gledam u kraj...
Nema ničeg više....
Samo ona ..još uvijek plače u ovom ništavilu čekajuči početak novog života....
12.svibnja ljeta 2006. željak š.

PONOVNO TU!!!!!!!!!!!

Evo me ... dugo nisam pisala... prosla sam s 5, prosijek 4.8 (nisam štreberica)...provela sam 3 tjedna u Švicarskor i nauživala se..shoppingirala, kupala se ,obišla muzeje...e , ako se neko nađe u svicarskoj neka otiđe u Weber Park blizu Zuriha (Ciriha) otvoren je svake 1 nedelje u mjesecu..izvrstan je kao u bajci , sve je puno mističnih figura i mozajka....
što se tiče zgodnih dečki tamo podrijeklom su Hrvati...e nemožeš vjerovati svaki visoki i relativno zgodan dečko je Hrvat
DOBILA SAM PSA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Zove se Helly Berry....crni labrador star 2 mj....ali nazalos za 1 godinu ode ona u skolu kako bi naucila voditi sljepce...zasto?..pa ...učlanili smo se u jednu organizaciju za privremeno udomljavanje pasa...od njih smo dobili sve hranu, igracke ,zdjelicu....,a na nama je da joj pruzimo ljubav....kako je slatka!!!!!
Nazalos bolesna je... ima neku upalu dišnih puteva pa stalno kašlje..danas mo je vodili veterinaru i primila je antibiotik....inae uopce nelaje samo se mazi i igra s loptom.... uh što sam se raspisala () bolje da stanem zato POZDRAV!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo mene opet... a štaćeš, podnosite me...

E ljudi moji...umorna sam od svega...od škole u tolikom sam zaostatku s radovima da u školi ostajem 3 sata duže od potrebnog i zbog toga me zovu štreberica.. e da poludiš..
Neznam u zadnje se vrijeme osjećam usamljenije neg inače...prvo sam se posvađala s kety pa onda se s njom pomirila (hi kety nadam se da si dobila pet iz onog plakata jer inaće ču porazgovarati s tom profkom)
a sad kao da nisam više na zemlji, sve slušam s pola uha i pola mozga ali kad neko spomene Zločin i kaznu od Dostojevskog onda me nitko nemože ušutkat ta me knjiga ispila.. oduzela mi svu inspiraciju za bilokakvo pisanje.. ali sad mi se je vratila i upravo pišem mučnu priću o ratu i malom djećaku..
to je sve za danas...by

PJESMA O PROLAZNOSTI

Evo, ovo je za sve vas tamo negdje u ovom velikom i okrutnom svijetu.....

Misli su prolazne,
Odluke slabe,
Sreća prevrtljiva,
A ljubav plaha.

Svaki osjećaj se
Se polagano gubi
I sve počinje
I završava u tugi.

Svaki čovijek za nećim trči,
Ali sstići to neće,
Jer su mu noge sve teže i teže
Od okova ovih.

I na kraju pada iscrpljen
Od osjećaja, od tuge, od samoće
I pada na zemlju mrtav , umoran
Kao ocvalo, trulo voće....

Ž.Š.
7.3.2006


P.S. Roditelji mi se nisu rastali , u boljim su odnosima nego ikad

Kiša misli

U zadnje vrijeme nekako letim, daleko od stvarnosti. Glava mi je među oblacima , isto tako i misli mi bježe. I sam se njima začudim...prvo su dubokoumne i mračne a onda pak vesele i "lepršave". Evo naprimjer dosta sam razmišljala o vjeri, krščanstvu....Ja ne vjerujem u njihovog boga ni u način na koji mi ga oni prikazuju, nije da nevjerujem u ništa samo ne vjerujem u njega...mada se nađem da razgovaram s nekim u sebi ustvari to činim stalno, ja vjerujem u sebe ... ja vjerujem da postojim mada se nekiput sama prestrašim da ću se probuditi i shvatiti da sam na samom početku...smješno zar ne...nisam prije mislila na ovakav način, nije me bilo briga za smisao života i ta usputna ali važna pitanja...shvatila sam da ljudi koji me okružuju, sama njihova prisutnost , njihovi usputni razgovori potiću me na razmišljanje. Čudno je kako sasvim nevažni ljudi mogu igrati važnu ulogu u građi ljutske duše i uma...nađem se kako kad idem u školu razmišljam o nekim stvarima kojih se ustvari bojim , kao npr o smrti... kakva je, ima li nešto iza nje, vjerojatno nema samo sajećanja drugih koja bljede, to ustvari znaći da sve što sad radim, što osjećam , što mislim , što sam u potpunosti doživjela nestat će mojim posljednjim otkucajem srca, stravično...nije ni čudno da se nje pomalo bojim a ipak me ta tajnovitost tako privlaći...pošto sam povućena promaram ljude sa strane i primjećujem neke detalje na njma koje inaće nitko ne vidi, ustvari nežele vidjeti, vidim u njima neko psihičko stanje, neka njhova raspoloženje neku ljepotu zbrkanosti, tajnovitosti zašto to govorim nemam pojma samo tipkam , sanjam.... to nije loše , to nije zloćin maštati, moja mišljenja su normalna kao i moje ponašanje... zar ne?

Bol realnosti

Evo mene opet , nisam dugo pisala jer mi je comp bio na popravku.
Zadnjih mjesec dana se osjećam preumornom , pogotovo ovih zadnjih tjedan dana.
Moja psiha je primila toliko udaraca da neznam mogu li primiti još koji.
Ovu prošlu subotu moji roditelji došli su u sobu... još se nisam ni snašla kad iz maminih ustiju izađe: Mislim da je najbolje da ja odem. Od tog trena neznam što se točno događalo samnom, sjećam se samo da su se roditelji nešto prepirali. Za sve sam ja krivada sam taj dan usisala sobu kako treba ne bi se počeli svađati, a onda je mama spomenula nešto kako da su prije 2 mj. bili spremni za rastavu i da je našla lijepu gansonjeru, a da sada nemože... i za to sam ja kriva jer sam je zamolila da ostane.Za sve sam ja kriva ...a onda za tri dana su se pomiril...ali ta 3 dana su mi bila paklena... mama nije razgovarala s nikim a tata je pokušao olakšati stvari....
Izjadala sam se svojoj prijateljici jer sam mislila da me razumije ali nažaloat nije.Rekla mi je da je najbolje da mi se roditelji rastanu ali nije.Ovo je kako dvosjekli mač- kad smo skupa nesretni smo, kad smo razdvojeni nesretni samo.
Trebam pomoć ništa nemogu osjećati niti nemogu misliti o tome. Evo sad izjavljujem glasno da trebam pomoć jer sam predugo šutjela već negdje 4 god. skrivala svoju bol, zato molim vas pomozite. ;( Mislim da ću poludjeti i puknuti

moja pjesma

Evo jedne moje pjesme koja će najbolje reći kako se osjećam:

Osjećam se tako sama,
kao da je oko mene samo tama
nema nikog da me zagrli
i reče bar riječi dvije
samo želim čuti kako se netko samnom smije
samo želim da sve bude isto kao prije
onda kad je nevinost cvala
onda kad je odrastanje samo bila šala
ali ona je ocvala
i davno prošlost postala
od nje su mi samo sjećanja slatka ostala

osjećam se tako sama
kao da je život oko mene jedna velika drama
ponekad gledam tuđe živote
onako tiho, iz svoje samoće
a ponekad mi dođe da plaćem od muke
i ispružim ruke
čekajući zagrljaj hrabri, nježni
ali tamo samo zrak, ništavilo pravo

ljudi me ni nevide
zato što oko sebe zidove stvaram
samo da se ne razočaram
i utonem još duble u svoj jad
nakon što okusim taj životni slad
osjećam se tako sama
a na srcu mi je velika otvorena rana.